Tako je pri kraju vrlo interesantnog teksta, naslovljenog „Srbija, Evropa i Toma Akvinski“, objavljenog na portalu „Peščanika“, napisao profesor Aleksandar Molnar, zasigurno najbolji - stoga vrlo malo čitani i još manje ozbiljno shvatani - tumač bespuća postpetooktobarske povijesne zbilje. (A otkuda u tom zamešateljstvu Toma Akvinski, videćete kasnije.)
Iako je „kriv“ po svim tačkama Molnareve „optužnice“, Đinđiću nije mesto u tom čemernom društvu. Čak i pronicljivim autorima kakav je Molnar redovno promiče da institucije koje je Milošević (navodno) razorio nisu bile nikakve „institucije“, nego partijske ćelije, a da je država - smandrljana i nedovršena od osnivanja - koju je Milošević (navodno) takođe razorio - bila puka centralizovana federacija partijskih ćelija.
Iznuđeno uvođenje sistema parlamentarne demokratije ni za „i“ nije promenilo prirodu simulakruma države i institucija, koje su i dalje funkcionisale kao partijske ćelije, s tim što je - da se Vlasi ne bi dosetili - partija promenila ime, a po kancelarijama su, umesto slika Save Kovačevića, zapandrčili slike Svetog Save.
U godini, dakle, devedesetoj u Srbiji nema nikakve države u pravom smislu (veliko je pitanje da li je takve države ikada i bilo), nema nikakvih institucija, sve su to simulakrumi - kopije bez originala (Bodrijar) - što Molnaru u jednom ranijem radu nije promaklo, pa je to nazvao „simulakrumom demokratije“.
Takva država i takve institucije ne mogu se srušiti, još se manje mogu reformisati, mogu se samo urušiti podrivene realnošću koju potiskuju. Mogu se, istina, posle urušavanja izgraditi realne institucije, ali to je veoma težak posao, a upravo se takvog posla Đinđić bio latio.
Milošević nije - kako sebi to laskaju petooktobarski prvoborci - „srušen“, nego se urušio. Rezervni Milošević, Koštunica - zla kob Srbije - neuobičajeno odlučno za njega promptno uspostavlja kontinuitet sa urušenim simulakrumima, što će kasnije rezultirati umnožavanjem simulakruma i „institucionalnom močvarom“ u kojoj za Đinđića nije bilo mesta, ne samo zato što mu tu nije bilo mesto nego zato što je prethodno bio ubijen pod okolnostima o kojima bi Koštunica mogao napričati podosta interesantnih stvari pod uslovom da se nije oglušio na poziv jedne državne institucije na razgovor u svojstvu građanina, a da institucija nije podvila repić i propustila da izda nalog za stražarno privođenje.
Molnar u jednom ranijem tekstu Đinđiću prebacuje „zapostavljanje institucija“, što nije sporno, ali valja napomenuti da institucije koje nemaju moć (ni muda) da privedu na informativni razgovor građanina koji se nije odazvao na poziv treba zaobilaziti u što širem luku, a kad je - i ako je - ikako moguće, rušiti do temelja!
Nije, međutim, Đinđiću glavni problem bio Koštunica, imao je on mnogo veći problem, a koji tačno, o tome se zbog karakterološkog prekardašivanja možete obavestiti u sutrašnjem broju.